Krajem prošle godine, Institut za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne, čiji je partner naše Nacionalno vijeće za produktivnost i konkurentnost, objavio je rezultate izvješća „IMD – Svjetska ljestvica digitalne konkurentnosti 2021.“. Hrvatska je u tom izvješću zauzela 55. mjesto od ukupno 64. ekonomije što je pogoršanje pozicije za tri mjesta u odnosu na prošlu godinu.

Znanje, tehnologija, budućnost

Svjetska ljestvica digitalne konkurentnosti temelji se na analizi tri faktora: znanju, tehnologiji i spremnosti za budućnost. Svaki od tih faktora podijeljen je dalje u tri pod-faktora koji sadrže ukupno 52 kriterija. Za istraživanje digitalne konkurentnosti koriste se javno dostupni statistički podaci i dojmovi prikupljeni u istraživanju mišljenja gospodarstvenika – u pravilu, to su predsjednici uprava i vodeći ljudi u tvrtkama. Istraživanje je pokazalo da je Hrvatska, unatoč dosta dobrim pokazateljima u nekim segmentima, još uvijek, više ili manje, žrtva vlastite inertnosti u sva tri glavna parametra.

Faktori digitalne konkurentnosti Hrvatske

Hrvatska je ove godine zauzela 55. mjesto od ukupno 64. vodeće svjetske ekonomije što je pogoršanje pozicije za 3 mjesta u odnosu na prošlu godinu. Najbolje smo pozicionirani u stupu znanja (47. na ljestvici), a najlošiji u spremnosti za budućnost (60. na ljestvici). Indikatori koji pozitivno utječu na poziciju Hrvatske u okviru osnovnih stupova digitalne konkurentnosti su: odnos učenik/profesor u tercijarnom obrazovanju, veliki broj žena istraživača, grantovi za patente visoke tehnologije, investicije u telekomunikacije te pretplatnici mobilnog širokopojasnog interneta. Kao slabosti izdvojeni su sljedeći indikatori: obuka zaposlenika, tehnološki razvoj i aplikacije, prilike i prijetnje, agilnost kompanija, javno privatno partnerstvo.

Malo dodane vrijednosti, puno davanja državi

Kad govorimo o tehnologijama u kontekstu digitalne konkurentnosti, postoje dvije razine. Prva razina je domaći IKT sektor kao pokretač i promotor digitalizacije, a druga razina je stupanj digitalne transformacije svih ostalih tvrtki i javnog sektora. Što se tiče IKT (informatičko, komunikacijsko, tehnološkog) sektora tu su nam problemi to što imamo puno sitnih IT tvrtki s tri do pet zaposlenih i što većina njih radi za strane naručitelje, a ne stvaraju vlastite proizvode.

„Iako ostvaruju jedan vid hrvatskog sna – žive tu, a prihodi su im bar prosjek plaće EU – većina dodatne vrijednosti (znanja) koju stvore, završi negdje drugdje, a ne u našoj zemlji. Naše znanje se ugrađuje u nešto što ima veću vrijednost negdje vani”, kaže Boris Drilo, predsjednik Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti u Hrvatskoj udruzi poslodavaca i član uprave Hrvatskog telekoma.

Usto, kao i u drugim strukama s visokom dodanom vrijednošću, „plaće u informatičkim i ostalim tehnološkim tvrtkama vrlo brzo dođu do najviših razreda – do točke u kojoj je sve skuplje izdvajati za davanja (doprinosi, porezi i prirez ) i u kojoj se počnu događati razne devijacije, kao što je ponovno aktualizirana situacija s paušalnim obrtima”, dodaje Boris Drilo.

S tim zaključkom slaže se i Marko Rakar – „država jest smanjila porezna opterećenja, no to bi mogla napraviti i u segmentu doprinosa. Trebalo bi definirati maksimalne iznose doprinosa za mirovinsko i zdravstveno, neovisno o visini plaće, jer postoje i maksimalni iznosi koje HZMO i HZZO žele isplatiti osiguraniku.”

Otvorenost i okrupnjavanje

Naše male tehnološke tvrtke bi se trebale udruživati i stvarati kompanije koje će biti bar u Europi, ako ne i globalno konkurente. „Kao mala ekonomija, mi se ne možemo i ne smijemo zatvoriti, drukčije rečeno, „osuđeni” smo na otvorenost – na prilagodbu i prihvaćanje većine toga što nam dolazi izvana. Samo u tome moramo biti više proaktivni, moramo više biti inicijatori, a ne receptori ideja koje pretvaramo u digitalne proizvode”, kaže Ivan Mišetić, v.d. direktor Nacionalnog odbora za produktivnosti i konkurentnost. Ostvarenjem nove Strategije pametne specijalizacije, što će se dogoditi tijekom ove godine, hrvatska IKT industrija konačno će postati vertikalna industrija, što će joj omogućiti veći pristup fondovima za istraživanje i razvoj, a to bi trebalo rezultirati proizvodima i uslugama s većom dodatnom vrijednošću, a time i većom općom i digitalnom konkurentnošću.

Transformacija ekonomije i društva

Kad pogledamo digitalnu konkurentnost na drugoj, široj razini, mjereći prema stupnju digitalne transformacije svih ostalih tvrtki, građana i javnog sektora, problem je to što smo mi tek s pandemijom napravili korake koje smo mogli i trebali napraviti prije deset godina. „Računalo spojeno na internet, komunikacija e-poštom i web stranica nužni su ali ne i dovoljni alati digitalizacije. Uz to, morate imati digitalizirane i integrirane procese, softver koji objedinjuje poslovanje tvrtke, rješenje za upravljanje dokumentima, aplikaciju za razvoj odnosa s korisnicima, analizu podataka. To je danas standard, a napredniji od nas su već na slijedećem koraku  – umjetnoj inteligenciji, internetu stvari, proširenoj i virtualnoj stvarnosti,” kaže Marko Rakar.

„Hrvatska je u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti pripremila ambiciozan plan djelovanja s reformama i ulaganjima povezanima sa svim dimenzijama indeksa gospodarske i društvene digitalizacije. Provedba mjera iz tog plana može donijeti važnu promjenu tempa i priliku da se digitalizacija sustavno i planski razvija u cijeloj našoj zemlji. Cilj je do 2030. na području digitalizacije dostići prosjek EU na ljestvici DESI indeksa”, kaže Bernard Gršić, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva.

Perspektive za budućnost

„Što se tiče perspektiva za budućnost, nikome ne treba posebno objašnjavati sadašnje okolnosti – u Hrvatskoj je gotovo sve ne – stimulativno”, kaže Marko Rakar.

Fiskalnu opterećenost smo već spomenuli, a istraživanja pokazuju kako „većina ljudi koja je otišla iz Hrvatske nije otišla (samo) zbog malih plaća već i zbog toga što smatraju da živimo u korjenito nepravednom društvu. Marljivog čovjeka sa znanjem i vještinama u nas, posebno u javnom sektoru, prečesto “preskaču” ljudi kojima je kvalifikacija samo stranačka iskaznica, te tko je, odakle je i čiji je”, dodaje Marko Rakar.

Još jedan problem naglasio je Ivan Mišetić. „Na sadašnju slabiju poziciju Hrvatske na ljestvici digitalne konkurentnosti vjerojatno je negativno utjecalo i iseljavanje digitalnih stručnjaka, posebno mladih”. Ti ljudi lako mogu naći dva i tri puta veću plaću za isti posao u nekoj tvrtki u Njemačkoj ili Nizozemskoj, a tamo dobivaju i niz drugih pogodnosti koje ovdje ne mogu dobiti.

Ubrzana digitalizacija može biti najvažniji pokretač rasta

Hrvatsko digitalno gospodarstvo, koje obuhvaća sve digitalne aktivnosti u svim gospodarskim sektorima, sada čini približno 5 posto BDP-a, što je jednakovrijedno iznosu od 2,4 milijarde eura. Do 2025. godine digitalizirano gospodarstvo u Hrvatskoj može doseći 11 posto BDP-a, što znači da će doprinijeti vrijednosti ukupnog gospodarstva s 8,3 milijarde eura. Ako automatizacija i digitalizacija donose priliku za stvaranje produktivnije i konkurentnije hrvatske radne snage, one donose i nekoliko izazova – posebno u smislu gubitka postojećih radnih mjesta i razvoja budućih vještina. Poput dionika u drugim zemljama Europske unije, svi ključni dionici u Hrvatskoj moraju raditi na uravnoteženju brzine stjecanja novih vještina s brzinom automatizacije, ako žele da zemlja ima koristi od automatizacije i uvođenja novih tehnologija. Ako se automatizacija i digitalizacija dogode prebrzo, može se dogoditi da će nova radna mjesta, koja će se tako stvoriti, ostati nepopunjena. A to bi moglo i dovesti do pogoršanja nejednakosti u prihodima. S druge strane, ako se automatizacija i digitalizacija budu događale presporo, to bi moglo naštetiti hrvatskoj konkurentnosti i spriječiti gospodarski rast. Više pojedinosti o tome kako sve digitalizacija i povećanje digitalne konkurentnosti može utjecati na razvoj naše zemlje pročitajte u nedavno objavljenom istraživanju analitičke kuće McKinsey: Budućnost rada u Hrvatskoj Preobrazba hrvatske radne snage u dobu digitalizacije i automatizacije

Nešto drukčije to vidi Bernard Gršić. „Smatram kako iseljavanje iz Hrvatske nije u tolikoj mjeri utjecalo na IT sektor, budući da je Hrvatska među prvim zemljama EU koja je pokrenula zakonsko reguliranje pitanja digitalnih nomada, što je popraćeno odgovarajućim izmjenama zakona u poreznoj domeni. Naša zemlja je u tom pitanju u dobrom dijelu preuzela estonski model koji, iako je dosta strog i ograničavajući, ne predviđa plaćanje poreza na dohodak, već očekuje dobrobiti od drugih stavki, uključujući potrošnju, te popunjavanje smještajnih kapaciteta u turizmu izvan ljetnih mjeseci. Hrvatska ima veliki potencijal za daljnji razvoj digitalizacije i mnoge velike kompanije su prepoznale tu mogućnost pa je za očekivati kako će sve više budućih digitalnih stručnjaka, posebno mladih, razvijati svoje talente i stručne sposobnosti trajno upravo u Hrvatskoj”.

Kad su ljudi u pitanju, imamo još jedan veliki izazov: smanjenje broja stanovnika moglo bi imati pogubne posljedice za Hrvatsku. „Osim samog iseljavanja, treba imati i u vidu brojku koja pokazuje razliku između rođenih i umrlih. Demografija je problem i kako bismo to riješili moramo stvoriti poticajnu klimu u društvu, posebno u digitalnom prostoru. To bi nam trebao biti prioritet”, kaže Mišetić. Pitanje je kako će se to izvesti. Naša politika je, koliko nam povijest pokazuje, sposobna samo za male, inkrementalne reformske promjene. Među političarima imamo premalo ljudi koji se doista trude nešto promijeniti.

Digitalizacija javnog sektora

Što se tiče digitalizacije u javnom sektoru, postoje „otoci” unutar javne uprave koji su digitalizaciju proveli gotovo maksimalno. Možda je najbolji primjer Porezna uprava. Oni su u izravnom kontaktu s poduzetnicima i građanima i trude se taj kontakt ostvariti na što više kanala. S Poreznom upravom danas se gotovo sve može odraditi putem Interneta. Međutim, motivacija Ministarstva financija i Porezne uprave drukčija je od drugih dijelova vlasti i to se odražava i na stupanj njihove digitalizacije.

„Prvo što ćete uočiti kada se krenete koristiti digitalnim uslugama javne uprave je da korisničko sučelje na Poreznoj izgleda na jedan način, na Mirovinskom je napravljeno na drugi način, na Zdravstvenom na treći način, itd. Šteta je što to nije napravljeno unificirano i puno jednostavnije,” kaže Marko Rakar.

Druga razina digitalizacije javne uprave je međusobno umrežavanje i dijeljenje podataka među ustanovama. „Štošta bi tu moglo biti automatizirano, a još nije. Recimo, kad predajete zahtjev za EU fondove, svi podaci iz Porezne, Mirovinskog i ostalih ustanova trebali bi biti automatski povučeni u sustav EU fondova, a ne da ih korisnik mora sam skupljati”, kaže Rakar.

Ipak, „Hrvatska je među prvim državama članicama implementirala Direktivu o elektroničkom izdavanju računa u javnoj nabavi te normu koja uspostavlja strukturu eRačuna. Cilj je stvoriti suvremeni pravni okvir za elektroničku trgovinu, digitalne usluge, jačajući jedinstveno digitalno tržište. Taj okvir predstavlja i skup novih pravila za sve digitalne usluge, uključujući internetske trgovine, društvene medije te druge internetske platforme koje posluju u Europskoj Uniji. Novi korak u digitalizaciji poslovanja državne i javne uprave izveden je nedavno, uvođenjem platforme s elektroničkim uslugama za e/m-Potpis i e/m-Pečat. Namijenjena je tijelima državne i javne uprave, koja će njezinim korištenjem digitalizirati poslovne procese koji zahtijevaju primjenu elektroničkog potpisa i pečata te tako dodatno poboljšati komunikaciju s građanima i tvrtkama, na jednostavan, siguran i brz način”, kaže Bernard Gršić.

Gaudeamus (d)igitur…

Poseban problem je naš akademski sektor. „Naše obrazovne ustanove dosta kaskaju kad je u pitanju pripremanje zemlje za budućnost, a to im je glavni posao. I tu smo previše rascjepkani. Imamo pet medicinskih fakulteta. Čemu? Ono što tu treba učiniti je združivanje kapaciteta, treba spojiti sva hrvatska sveučilišta, a združio bih i sve bolnice u dva, tri veća sustava. Primjerice, Norveška ima samo jedan KBC, a sve drugo je neki oblik hitne službe koja sanira problem, a liječenje se provodi tamo gdje su najbolji liječnici” kaže Ivan Mišetić.

Kad je obrazovanje u pitanju, „treba usmjeriti što više ljudi u zanimanja koja će biti konkurenta u svijetu koji se sve više digitalizira, treba olakšati studije u hrvatskoj stranim studentima” dodaje Boris Drilo. U slijedeće četiri godine Hrvatska će izdvojiti 300 milijuna kuna u sustav vaučera za obrazovanje odraslih. Moći će ih koristiti zaposlene i nezaposlene osobe koje zbog nedostatka vještina ne mogu pronaći zaposlenje ili im u nedostatku vještina prijeti gubitak postojećeg zaposlenja. „Tom mjerom bit će obuhvaćeno 30.000 ljudi – mislim da će većina njih odabrati neko obrazovanje koje rezultira digitalnom vještinom zbog koje će brže naći bolji posao i biti konkurentniji,” kaže Boris Drilo.

Boris Drilo,
predsjednik Udruge informatičke i komunikacijske djelatnosti u Hrvatskoj udruzi poslodavaca i član uprave Hrvatskog telekoma

Kad se pogleda hrvatsko gospodarstvo u cjelini vidi se da su naša poduzeća u gornjoj polovici korištenja tehnologija računalstva u oblaku u Europskoj uniji. Imamo dobru informacijsku i telekomunikacijsku infrastrukturu te sve više digitalnih usluga. Kad je privatni sektor u pitanju, korak koji nam predstoji je povećanje digitalne konkurentnosti malih i srednje velikih tvrtki, a to je jedan od glavnih ciljeva novog programa Hrvatske udruge poslodavaca.

Bernard Gršić,
državni tajnik u Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva.

Hrvatska je u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti pripremila ambiciozan plan djelovanja s reformama i ulaganjima povezanima sa svim dimenzijama indeksa gospodarske i društvene digitalizacije. Provedba mjera iz tog plana može donijeti važnu promjenu tempa i priliku da se digitalizacija sustavno i planski razvija u cijeloj Hrvatskoj.

Marko Rakar,
informatički i poslovni konzultant

Što se tiče perspektiva za budućnost, nikome ne treba posebno objašnjavati sadašnje okolnosti – u Hrvatskoj je gotovo sve ne – stimulativno.

Ivan Mišetić
v.d. direktor Nacionalnog odbora za produktivnosti i konkurentnost.

Na sadašnju slabiju poziciju Hrvatske na ljestvici digitalne konkurentnosti vjerojatno je negativno utjecalo i iseljavanje digitalnih stručnjaka, posebno mladih.